povratak

dr. sc. Željko Demo, muzejski savjetnik
Arheološki muzej u Zagrebu, Srednjovjekovni odjel

O Ivanu Rengjeu, znamenitom Iločaninu, najčešće je pisano kao uglednom hrvatskom numizmatičaru i numizmatičkom piscu,  sjajnom poznavaocu i istraživaču novca srednjovjekovne Bosne i Hrvatske. Na tom planu ostavio je on iza sebe velik i značajan opus, četrdesetak članaka i manjih monografskih publikacija, među kojima se ističe i nalazi njegovo najznatnije i svjetski poznato djelo “Corpus der Mittelalterlichen Münzen von Kroatien, Slavonien, Dalmatien und Bosnien” izdano u Grazu 1959. godine. No, numizmatika kojoj je posvetio mnoge godine svog plodnog istraživačkog života i rada samo je jedno od polja koje ga je zainteresiralo i potaklo na proučavanje kada je nakon završenog studija slavistike napustio Zagreb i krenuo u život došavši u Bosnu u kojoj će provesti najveći dio profesionalnog radnog vijeka.

Naime, životni put Ivana Rengjea započeo je u Iloku 15.05.1884. godine, osnovnu školu pohađao je u Iloku i Erdeviku, gimnaziju je završio u Osijeku, a studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1907). Nastavničku službu nastupio je u Gospiću (1908), nastavio je zakratko u Derventi, a od 1911. pa sve do 1939. godine, s manjim prekidima (Čačak, Mitrovica), živio je i radio u Sarajevu, kada je premješten u Zagreb gdje sve do umirovljenja 1944. godine biva ravnateljem I. Klasične gimnazije. Umro je u Zagrebu 9. svibnja 1962. godine i bio pokopan na Mirogoju tri dana kasnije (odjel 1/polje 66/razdred II-I/gr.mj. 17).
Spisateljskim radom počeo se baviti već kao student, a po završetku studija nastavio je napisima i prijevodima djela slavenskih književnosti i time se ponajviše bavio i zanimao prvih desetak godina svoga radnog vijeka. Ne zna se dali se i u kolikoj mjeri već tada zanimao za numizmatiku ali se svojim numizmatičkim prvijencem “Naši stari novci” otisnutim u Kalendaru sarajevskog Napretka javlja tek 1926. godine. Od tada pa do kraja tridesetih i početka četrdesetih godina 20. stoljeća posvećen je numizmatici i pojedinim specifičnim povijesnim problemima vezanim ponajviše uz Olovo, mjesto u Bosni odakle mu je majka bila porijeklom. Ne zna se, također, ni kada se stvarno zainteresirao i počeo ozbiljnije baviti stećcima - srednjovjekovnim kulturnim spomenicima najbrojnijim i najučestalijim baš na tlu Bosne i Hercegovine. No i na tom planu kada se pojavljuje te u Hrvatskom planinaru 1942. godine tiska svoj prvi rad o stećcima predstavlja se kao u problematiku stećaka dobro upućena osoba. To potvrđuje već slijedeće godine novim napisom u istom časopisu gdje studioznim istraživačkim radom na temu simbolike štapa u obliku slova T – temom koja i danas golica znanstvenu javnost - iznosi svoja razmišljanja te ih potkrepljuje svježim podacima i brojnim korisnim bilješkama. Bavljenje stećcima iste je godine privremeno zaključio leksikografskim člankom “Srednjovjekovni nadgrobni spomenici (stećci)”, člankom koji mu je kasnije zacijelo priskrbio neugodnosti budući da je tiskan u prvom svesku Zbornika Naša domovina, izdanju Glavnog ustaškog stana Nezavisne države Hrvatske. No, članak je iako leksikografski sročen, predstavio Rengjea kao respektabilnog poznavaoca stećaka i problematike stećaka, a upućenijeg je istraživača zasigurno upozorio i na možebitno postojanje kakve obimnije zbirke autorovih bilješki i opažanja vezanih uz stećke koje bi u doglednoj budućnosti prikladno pripremljene i složene mogle prerasti u kakvo obimnije djelo posvećeno toj temu. Upravo to se krajem 40-ih godina dvadesetog stoljeća i dogodilo objavom šapirografski otisnutog djela “Sredovječni nadgrobni spomenici – stećci” izdanog u Zagrebu 1949. godine kao VIII. svezak serije Bibliografija i građa za umjetnost i srodne struke koju je u utemeljio, pripremao i uređivao Antun Bauer [ogledni primjerak: Biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo; sign. 61563/XIV-2(v.2)]. Pojava ove šapriografirane monografije zasigurno nije bila slučajna jer se ime Ivana Rengjea nalazi na popisu stručnih suradnika velike Krležine izložbe “Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije” organizirane u Parizu 1950. godine i Zagrebu, godinu dana kasnije, a neki Rengjeovi bibliografi izrijekom navode i podatak da je sudjelovao u pripremnom radu povezanom sa spomenutom izložbom i to baš “u odsjeku za stećke”. “Sredovječni nadgrobni spomenici – stećci” preglednije složeni i ponešto dopunjeni, ali na nešto manjem broju stranica otisnuti su u šapirografiranom obliku  ponovno 1953. godine u istoimenoj seriji Antuna Bauera. Rengjeovo publiciranje radova na temu stećaka i bavljenje stećcima čini se da je okončano već 1954. godine knjižicom “Stećci govore (izbor natpisa sa stećaka)”, koju je u vlastitoj nakladi pripremio i izdao u suradnji s Borom Pavlovićem (1922-2001), tada vrlo aktivnim hrvatskim postmodernističkim pjesnikom nadrealističko-konstruktivističke orijentacije. Nakon toga pa sve do smrti 1962. godine Rengjeo se ponovno okreće numizmatici, svoj staroj istraživačkoj ljubavi, pišući poglavito o srednjovjekovnom i novovjekovnom hrvatskom novcu, a kadšto također o slovenskim i bosanskim srednjovjekovnim novcima.

Unatoč brojnim numizmatičkim temama kojima se bavio i o kojima je zacijelo rado govorio i pisao “Sredovječni nadgrobni spomenici – stećci” najobimnije je Rengjeovo stručno djelo. Zamislio ga je i u cijelosti ostvario kao preglednu monografsku studiju koja prikazuje, proučava i interpretira sve važnije aspekte problema i problematike stećaka. Tekst, nažalost bez slikovnih priloga i oskudne opremljenosti, razdijelio je u osam poglavlja: prva tri prate i tumače ponajprije ambijentalnost stećaka na brojnim i različito razmještenim grobljima (naziva ih nekropolama), oblik i veličinu ovih nerijetko golemih nadgrobnih spomenika te rasprostranjenost i brojnost groblja i stećaka na njima; naredna dva poglavlja bave se likovnošću i različitim znakovima, ukrasima i drugim likovnim izričajima koji pokatkad ispunjavaju ili rese plohu ili plohe stećaka te natpisima i porukama, najmalobrojnijom formom ispunjavanja plohe stećaka; preostala tri poglavlja posvećena su historijatu spominjanja, pronalažanja i proučavanja stećaka, zatim atribuciji i datiranju groblja sa stećcima da bi sve to okončao i zaključio obiman popis korištene literature. Čak i s današnjeg stanovišta promatrano ovo Rengjeovo djelo kvalitetna je, dobro uređena i poučno pisana studija koja bi, da su vremena u kojima je nastala bila materijalno barem malo sretnija, zacijelo izazvala pozornost javnosti, i laičke i stručne. Ovako, otisnuta tek u šapirogafiranom obliku i s minimalnom nakladom jedva je uspjela fizički nadživjeti prva desetljeća svoga postojanja pa sačuvani primjerci danas zacijelo predstavljaju pravu pravcatu rijetkost.

Unatoč svemu, neobičan je pa čak i pomalo neshvatljivo slab odjek ovog Rengjeva djela ponajprije u hrvatskoj stručnoj literaturi, kako onovremenoj i Rengjeu suvremenoj tako i onoj kasnijoj (!), današnjici bližoj. A razloga je da ga se češće spominje bilo i još je podosta, između ostalog i zato što je, da bi išta uopće mogao napisati, pregledao i proučio brojnu literaturu i austrijske vojne karte u potrazi za lokalitetima, te je sastavio detaljan popis nalazišta stećaka, iznio osobito detaljno podatke o njihovoj brojnosti u Bosni i Hercegovini (1116 mjesta i 1297 groblja), te pobrojao nalaze i nalazišta u Srbiji (27), Crnoj Gori (18) i Hrvatskoj (oko 150); izračunao je da bi ukupan broj nalazišta stećaka mogao prelaziti brojku od 1496 groblja s približno izbrojenih 33.533 stećka; stećke je podijelio na pet osnovnih oblika, tj. ploču, tumbu, sarkofag, stupac i križ, a stelu je označio varijantom stupca; ukrasne motive prema mjestu na kojem se nalaze razvrstao u dvije skupine te zaključio da bio broj ukrašenih stećaka mogao dostići brojku od oko 1500 komada; ukrasnim motivima posvetio je dosta pažnje, posebice motivu štapa kojeg veže uz prikaze djeda i gosta Crkve Bosanske, motivu polumjeseca pak odrekao je vjerski sadržaje smatrajući ga dekorativnim elementom, a u arkadama nije želio vidjeti jedino i samo utjecaje iz dalmatinskog susjedstva; zastupao je i mišljenje, prije mnogih poznatijih imena s ovih područja, da ima stećaka starijih od 13. stoljeće (i da su ti najstariji primjerci nastali u Dalmaciji odakle su se širili na istok), a naglasiti treba da je i sve natpise na stećcima objavljene do 1945. godine, ukupno njih 164, prikupio i objavio baš on, Ivan Rengjeo. Nije bez značaja ni činjenica da se bogumilskoj hipotezi F. Račkog nije se priklanjao, što se 50-ih godina 20. stoljeća u nekim utjecajnim jugoslavensko orijentiranim hrvatskim krugovima smatralo gotovo heretičkim i bogohulnim.

Kako god bilo, od prve pojave studije “Sredovječni nadgrobni spomenici – stećci” prošlo je više od šezdeset godina. U međuvremenu, proučavanje stećaka podignuto je na novu, višu razinu, mnogo je novog otkriveno, publicirano je mnoštvo novih podataka, sustavno su objavljena neka od najpoznatijih nalazišta,  analizirani su mnogobrojni aspekti i obilježja pojavnosti stećaka, priređene su zanimljive i vrijedne izložbe, na razini stručnog i znanstvenog napravljeno je mnogo toga, bibliografija radova o stećcima narasla je do impozantnih razmjera. U takvom okruženju Rengjeova studija, iako značajna u svom vremenu, danas je od male važnosti jer je nadomještena nizom opsežnijih i suvremenijih djela. Međutim, zaboraviti ju se ne smije, a pamtiti ju i prelistavati zacijelo ipak treba ako ništa drugo ono barem zbog visoke istraživačke razine i respektabilnih  intelektualnih vrijednosti koje su Ivan Rengjo i to njegovo djelo svojevremeno zastupali.